Male stvari

Šta je verniku daleko? I šta mu može biti neobično?

Svuda na ovom belom svetu može da se nađe malo senke, koliko je čoveku potrebno da se prostre u molitvi, svuda se zna gde je istok, svuda ima malo vode koja je prešla bar četrdeset kamičaka i koja je, prema tome, čista za abdest. Pa gde nema ni toga, onaj ko živi u pravoj veri nije izgubljen ni nesrećan. I u krajevima gde nedeljama ne vidi sunce - ima i takvih - verniku će srce pokazati gde je istok prema kome se treba moliti. I u pustinji gde nema kapi vode, peskom se može abdest uzeti, ako ni peska nema, mišlju se može pravoverni oprati, jer je misao jača i čistija od svega"

Ivo Andrić

Kad jedno odredjeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomisljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.

Ivo Andrić

Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi
U zivotu koji se blizi svom kraju
Hoćemo li još uvijek imati oči
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?

Mehmedalija Dizdar

Čovjece pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prodje
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žalis
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijedji sav u zvijezde!

Antun Branko Šimić

Rastvorio sam se

I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Bez sebe

Gorak

Kako svome izvoru

Da se vratim?

Mehmedalija Dizdar

Nebeska knjigo, stono plamen vjere

U mom srcu s tvojih riječi budi;

Po tvome vrtu misao mi bludi

I cvijeće pjesme ponajljepše bere.

Zemlja i more i svemirske sfere

O vječnoj tajni sapću ti kroz grudi;

Sreće i spasa dan cvijetni rudi

Kud svjetlo tvojih istina se stere,

Pred veličanstvom tvojim evo sada

Griješni pjesnik u zanosu pada

I usnama maste ljubi usta sveta,

Sa kojih med je tvojih riječi teko.

O vječno slovo, Bog je tebe reko

Da budeš luca vasionog svijeta!

Musa Ćazim Ćatić

Najljepše bi bilo ono što je nemoguće, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zaštićeno blaženstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjećao tugu i ludost takve žudnje, koja nije želja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stišana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguće, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesečine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na površinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.
Tada mi je došlo do svijesti da to oživljava moja misao, počinjući da preobraća ono što vidim i čujem u bol, u sjećanje, u neostvarive želje. Iscijeđeni sunđer moga mozga počeo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.

Meša Selimović

Oj Užice mali Carigrade, dok bijaše, dobro nam bijaše!
Kroz tebe se proći ne mogaše, od momaka i od djevojaka!
Od ljepote Atlagića Magde, od jordama užičkijeh dama.
Ja je prosim, majka mi je ne da. "Podaj majko ukrast ću se sama! Ostavit otvorena vrata, i avlinska obadva kanata! Imam brata zatvorit će vrata, imam seju, utješit će majku!"

http://www.cromedia.com/miso/arhitekt/starimost.htm  

Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.

Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh od njih
da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k'o na moru

Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.

Trebalo je, do jeseni
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te, čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Abdulah Sidran